Da bi shvatili o čemu se govori u ovom postu, preporučio bih da pročitate njegov prvi dio.
Pošto sam prošli post počeo na autobiografskoj noti, bilo bi od reda da tako i nastavim. Naslov koji stoji iznad ovog teksta smjesa je različitih, na prvi pogled nepovezanih riječi. Ono što ih povezuje je upravo hierarhijska ljestvica, taj sveprisutni aksiom ljudskog postojanja. Objasnio sam emociju koja je kroz mene projurila kada sam vidio veliko zadarsko vjenčanje. Opisao sam i dubinske uzroke tog osjećaja. Ono što bih želio u ovom postu koji se može smatrati nastavkom prvoga, je da putujem još dublje u koncept odsutnosti očinske figure u svom životu. Lamentirati nad tom situacijom nema smisla, to je već u ovom periodu mog života konkretna činjenica, kao što su more i nebo plavo. Rađe ću iskoristiti ove linije teksta da dodatno analiziram svoj život ali i neke šire koncepte i pojave koji se provlače kroz njega. Pošto je naslov neka vrsta kalupa, nastavit ću ići rubovima koje sam si njime zadao.
Pošto se odsutnost očinske figure u svačijem životu manifestira drugačije, pravilno bi bilo početi od vlastitog slučaja. Kod sebe mogu od najranijih sjećanja uočiti jedu važnu pokretačku silu koju smatram da se može povezati sa ovim problemom – kreativnost. Bilo to remećenje mira i reda u vrtiću ili slaganje 10 metara duge gliste od blokova, uvijek je u igri bilo neko stvaranje ili razaranje. Smatram da je ta tendencija na različitim slojevima povezana uz manjak očinske figure. Kao što sam u prvom postu napisao, čini se da je upravo otac taj koji inicira djete u društvo. Točnije bi bilo reći da su prvi doticaji djeteta sa kompleksnijim mehanizmima časti, ugleda, društvenih veza i prvila neodvojivo povezani uz očinsku figuru. U prošlom teksu sam to nazvao inicijacijom u hierarhijsku ljestvicu, ali problematika je puno kompleksnija od toga.
The human father has to be confronted and recognized as human, as man who created a child and then, by his absence, left the child fatherless and then Godless.– Anais Nin
Naše zapadno (ili u našem slučaju neka varijacija zapadnog društva) je definitivo logocentrično. Jezik kao alat se tisućama godina razvijao i širio da obuhvati našu unutarnju i vanjsku zbilju. Svaka riječ predstavlja nešto konkretno, moglo bi se reći da je ekspresija vanjske realnosti. Samim time govor postaje nešto vrijednije od onoga što se na prvi pogled čini. Danas se olako razbacujemo riječima i pojmovima, bez znanja o moći koja stoji iz riječi. O snazi riječi pisao sam u postu – ”Vaše riječi, vaša kuća”. ako želite ići dublje u važnost pravilnog i usmjerenog izražavanja proučite ga.
“Logocentrism” is a term coined by the German philosopher Ludwig Klages in the 1920s. It refers to the tradition of Western science and philosophy that regards words and language as a fundamental expression of an external reality. It holds the logos as epistemologically superior and that there is an original, irreducible object which the logos represents. It, therefore, holds that one’s presence in the world is necessarily mediated. According to logocentrism, the logos is the ideal representation of the Platonic ideal. – https://en.wikipedia.org/wiki/Logocentrism
Riječ otac u judeo-kršćanskom svijetu igra posebno veliku ulogu. Otac nije samo druga polovica biološkog para koji je stvorio potomka. Isto tako se ni uloga majke ne može svesti na puku reproduktivnu ulogu. Svi elementi naše obitelji na metafizičkoj razini predstavljaju i nose težinu koja se odražava u velikim pričama naše civilizacije. Najveća priča koja se priča više od 2000 godina je ona o Kršćastvu. Možete zapomagati i bacati drvlje i kamenje na ovu izjavu, ali vaši životi su velikim djelom uronjeni u judeo-kršćansku viziju svijeta. Smatrati se ateistom i odbacivati sve što je približno povezano sa religijom je poprilično smješno s obzirom da je naš jezik stvoren u religijskom kontekstu. Pitat se fundamentalna pitanja o realnosti, svom postanku i kritiziranje crkve je pak drugi par rukava, na to svatko ima potpuno pravo. Bit naglašavanja kršćanskog logosa je u tome da otkrijem ono što ja smatram da je primarna karakteristika njegove prirode. U prošlom postu sam spominjao nacizam i komunizam kao dva radikalna pokušaja da se ljudska stvarnost piše ispočetka. Ispočetka? Da bi pisali nešto ispočetka morate imate startnu točku, temelj. Taj temelj je judeo-kršćanska vizija stvarnosti. Sa njom dolazi i hierarhija koja se za razliku od komunističke i nacističke postavlja u metafizičke okvire. Kršćani odbacuju mogućnost zemaljske utopije, tu je fundamentalna razlika u toj staroj viziji i novim vizijama 20. st.
Michelangelo – Freska na svodu Sikstinske kapele
Odrastati bez oca nije samo odsustvo jednog roditelja, to je odsustvo muškog psihičkog elementa zapadnog svijeta. Otac je jedan element svetog trojstva, on je sa filozofskog gledišta ideal. Kada bismo išli stvoriti idealnog automehaničara, morali bismo uzeti sto najboljih mehaničara, analizirati njihove najbolje osobine, odvojiti ih od pojedinaca i utjeloviti ih u novog apstraktnog nosioca. Tako bi dobili meta-mehaničara koji objedinjuje sve najbolje čemu jedan nesavršeni mehaničar može težiti. Naš kršćanski Bog je jedan od takvih nosioca kvaliteta. Tko zna koliko tisuća godina su ljudi kombinirali najpoželjnije kvalitete prije nego što su dobili destilate Isusa, Budu, Krišnu, Muhammeda i mnoge druge.
Triptih koji prikazuje – Muhammeda, Isusa i Budu
In speaking out against the “hierarchy in heaven,” and referring to God as a “tyrant,” Lucifer is very manipulative in the diction he uses, gathering over one third of the angels as followers.His defection is a result of being too proud of being a servant, which leads to anger and thus, his rebellion. Royland Frye points out the irony of Satan’s refusal to become a slave in that Satan actually becomes a slave to his emotions. – Jennifer Putnam The Psychology of Satan
Lucifer – Gustave Doré
Kada sam naveo glavne karakteristike nepostojanja u univerzalnom redu u koji nas inicira muški duh, vrijeme je da navedem još nekoliko razmišljanja na ovu temu.
Sa izbivanjem očinske figure, djete se orijetira u dva smjera ovisno o njegovoj ili njezinoj prirodi. Pri oformljavanju ove misli sam morao loviti u mraku i korisiti svoju intuitivnu misao što je više moguće. Prvi smjer je kreativni, drugi je destruktivni.
- Kada ste rođeni van piramide, jedan put koji vam se može otvoriti je onaj popločen kreativnošću. Ne tvrdim da morate biti rođeni bez oca da budete kreativni. Ako je pojedinac dovoljno jak i samopouzdan da se snađe u tami ne sudjelovanja u kolektivnoj pripadnosti svoje zajednici, preostaje mu stvaranje vlastite piramide. Mnogi umjetnici, glazbenici i pisci su stali na put kreativnog stvaralaštva u nadi da će sagraditi onaj svijet za koji su inicijalno bilo zakinuti. Kreativnost nije samo usko bavljenje radnjama koje se tradicionalno smatraju kreativnima. Takvi ljudi mogu težiti i stvaranju svoje vlastite usko povezane piramide obitelji i prijatelja. To je univerzalni pozitivni element nepripadanja zajednici, slobodni ste da se krećete kako želite. Impuls stvaranja je impuls individuacije. Kada stvarate, iz kaosa izvlačite oblike, dajete im formu, osobnost. Tako stvarate entitete slične sebi, na isti način ste i vi bili odvojeni od majke pri porođaju, eventualno i od društva manjkom očinske figure. Kreativci svojom voljom ili slučajnošću vlastite prirodne datosti žive u kaosu. Kaos je suprostavljen redu postojanja u društvenoj ljestvici. Stvaranjem vlastitog sustava svijetova i pravila nadoknađuje se izgubljeni element reda. Tako se kroz kreativnost sjedinjuje kaos i red.
- Drugi put osobe bez obitelji je onaj popločen destrukcijom. Iz manjka usmjerenosti koji proizlazi iz odsustva očinske figure može se javiti destruktivna vizija svijeta. Velikim djelom uzrokovana onime što Nietzsche naziva ”ressentiment”. Lucifer je inkarnacija ressentimenta. On svoj gnjev i razočaranost usmjerava prema svojem stvoritelju. Ovakan način odnosa prema svijetu je simptomatičan za nemogućnost da se nadiđe vlastita zakinutost. Ima li veće zakinutosti od izdvojenosti iz zajednice iz koje si nastao. Lucifer je prvi pobunjenik koji nije mogao stvoriti ništa svoje. Sve što je mogao napraviti je nagrditi već stvoreno od strane svog Oca. Ljudi koji ne nadiđu svoju zakinutost osuđeni su na život bez generativnosti. Oni su izvrutost stvaranja, oni samo napadaju već postojeće stvari. Oruđe ovog tipa ljudi je vječna kritika i posprdnost na sve što raste i napreduje. Upravo iz nemogućnosti da Lucifer zauzme tron svojeg stvaratelja, on živi poluživot okarakteriziran destrukcijom. Na neki način ona kritika koju sam uputio na zadarsko vjenčanje proizlazi iz ressentimenta, iz zakinutosti protiv koje se borim. Svaki čovjek je u opasnosti da sa vremena na vrijeme padne u zatvor mržnje i jada, ako ta mržnja i jad postanu habitualne onda postaju ressentiment. Na svakom čovjeku je da nadiđe svoj ressentiment i postane generativna sila. Ako mi je baš sudbina nametnula zakinutost, na meni je da je nadvladam i nadljudskim nastojanjima stvorim nešto iz ničega ili se pomirim sa svim i potpuno propadnem.
According to the existentialists, ressentiment is a sense of hostility directed at that which one identifies as the cause of one’s frustration, that is, an assignment of blame for one’s frustration. The sense of weakness or inferiority and perhaps jealousy in the face of the “cause” generates a rejecting/justifying value system, or morality, which attacks or denies the perceived source of one’s frustration. This value system is then used as a means of justifying one’s own weaknesses by identifying the source of envy as objectively inferior, serving as a defense mechanism that prevents the resentful individual from addressing and overcoming their insecurities and flaws. The ego creates an enemy in order to insulate itself from culpability. – https://en.wikipedia.org/wiki/Ressentiment
