Put u sebe

Budim se iz sna i upadam u realnost

Svoju mučnu napetost, svoju autentičnu

Bolest, najvećeg mučitelja i duha genija

Koji vodi me niz svoje stepenice

U predjele gdje borave samo najbolesniji

Iznad mene se zatvara nebo i sveti red nestaje

Otvaraju se paklene stijene kaosa i nereda

Mjesto je to gdje boravim rado i često

Mjesto je to koje me slama i pokazuje mi

Istinu ovog svijeta u svjetlu u kojem ga

Mogu vidjeti samo blagoslovljeni gubavci

Nadareni jednosmjernim spiralnim poniranjem

Vječnim padanjem dalje od svjetla površine

Opravdane i jednostavne lakoće svakodnevice

Ovdje dolje sve gubi površinu i pokazuje nutrinu

Razoružan od svih svojih mačeva i kula

Nemoćan padam u sebe i kroz sebe vidim da

Ljudi lako ostaju bez svojih igrica, opravdanja

Izbačeni su pred neizbježne istine koje ih prže

Vatrena krštenja od kojih bježe

Natrpavaju se sa obavezama, hranom

Da samo još na sekundu ostanu na površini

Da još jednom mogu leći u postelju prazni

Još jednom reći, preživio sam ali ne znam zašto

Ovdje dolje gube se granice i arogancija

Čovjeka koji misli da je vrijedniji od crva

Djevojke koja živi jedino kroz svoju ljepotu

Moćnika koji stišće svoje vrijedne zlatnike

Ovdje dolje pada zastor zablude mokrih snova

Slabića koji se nazivaju uspjesima

Jer su lovili kristalne kule na površini

Beskrajnog mora malih ispraznih igrica

Napravljenih da od sebe sakriju onog tko igra

U ovom dugom spiralnom spustu

Nepovratno od mene se trga nevinost i mir

I postajem neutaživo gladan iste boli

Koja me rastvara dok ja stvaram

Koja me udaljava od površine gdje glumim

Karikaturu koja odgovara dogovorenoj igri

Postajem iz dana u dan sve neuvjerljiviji

I slabiji klaun u ovom putujućem cirkusu

Prodajem sve rekvizite za jedan pogled na lice

Koje zna zašto smo ovdje i zašto

Baš ja moram pisati ovu izvrnutu pjesmu

Koja mi je poput zapovjedi Mojsiju

Predana od strane sile koja me vodi

Sve bliže centru moje specifične

I mračne ludosti