Vizija o dva čovjeka


Pogledao sam duboko u sebe
U maglu bacio sve izvanjsko
Na dahu unutrašnje tišine
Iz beskrajnog ništavila bitka
Poslana mi je suptilna vijest
Vizija o dvije ljudske duše
Jedna blagoslovljena i snažna
Druga uvenula i potisnuta
Prva je ono za što smo suđeni
Da iz vitalnog pupoljka života
Cvatemo, sazrijevamo u smisao
Starimo i napajamo se čudom
Postajemo bogatiji vizijama
Ne robovi odvojenosti i besmisla
Već zajedništva sa ovim svijetom
No uto se ukazala i druga slika
Kao srdžba starozavijetnog Boga
Opomena za neoprezne i naivne
Propast mi je prikazana tada
Slika čovjeka koji stari i propada
Odvaja se i guši u beskorisnom
Pupoljak koji uništva rani mraz
Ništa se ne rađa, ništa ne klija
Vijest je ta došla kao upozorenje
I kao najveća nada za sve nas
Što čovjek može biti u potenciji
A što u smežuranoj degradaciji
Kako ćemo kročiti dalje?
Neoprezno, maljem lomiti svijet?
Ili se okrenutki ka nutrini i slušati?
Hoćemo li iz pupoljka postati cvijet?
Ili ćemo postati nagrde prirode?
Nešto što nije ni mlado ni staro
Nešto što ne može ni dati ni primiti
Došlo je vrijeme za oprezne
Koji će osjećati svijet i sebe u njemu
Razumjeti ga u potpunosti
A ne ga savijati pod svoju volju
Ne ga nagrđivati i prkositi mu
Već živjeti u centru
Vječnih zakona sklada




…………Povjerenje u proces



Tko ima dovoljno snage da uloži povjerenje u ovu našu krnju zbilju?
Bez bježanja među oblake, bez razmicanja kulisa ili kopanja ponora.
Gdje je čovjek, još ga nisam sreo, koji mirno se predaje toku događaja?
Bez trganja sebe i drugih, bez nemirnog okretanja u hladnoj postelji.
Tko ima hrabrosti i tvrdoće da najgore scenarije prebrodi spavajući?
Bez grča u želucu, znojnih dlanova, nervoznih trzaja i upiranja prsta.
Gdje je taj unutarnji žar vjerovanja i povjerenja u sigurno propadanje?
Bez trunke kalkuliranja i planiranja bijega iz nepodnošljivog zatvora.
Tko se može pohvaliti da je jedno sa višim strujama koje ne razumije?
Bez bahatosti spreman da prihvati dizajn koji je superioran njegovom.
Gdje se sakrio čovjek koji ljubi ovaj svijet više od bilo kojeg savršenog?
Bez oklijevanja korača sa životom, ka njegovoj savršenoj ljepoti i gorčini.





Klatno iluzija

Još uvijek patimo od groznice stare, mi žitelji modernih ulica i zgrada
Nekoć povučeni, podzemni duhovi palih bazilika i katedrala
Bolest ta duga nastala je davno kod nas zlatnih nositelja zapada
Sasjekao se čovjek na dvije polutke, duša se uzvisila, od tijela je pala
Rimska božica optimizma, pobjede i rata, gdje je ona sada?
Igra vječne iluzije i bijega od ovog svijeta nikad nije stala
Što bi bilo da vam kažem, da bijeg od tijela produkt je doba jada?
Svaka utopistička ideja, raja, kraja, nije u zlatno doba podmuklo sjala
Onaj tko biježi od svojeg tijela neminovno u zamku duha pada
Kad iluzorne ideje zamijene djelo, vaše zlato pomutnja ta je ukrala
Vrti se na mjestu i novi čovjek, misli da je razriješen od to crnog gada
Misli, pobjegao sam napokon na sigurno od plimnog iluzije vala
Zamjenio je Krista i Marsa sa novim drangulijama obasjanog grada
Hramove rimske i crkve kršćanske sveo na rang kraljevskih štala
Panteon je uzdigao novi, trgovinske centre za užitak svoga stada
Duša je postala jeftina, neopipljiva, u hramu nova ideja šansu je imala
Koliko god se trudilo, ljudsko biće slijepo u novi ekstrem uvijek upada
Usmjerenost na materiju, nova dogma iz slijepog crijeva je ispala
Nije ovo ona cjelina koja najboljem od ljudskog roda pripada
Već puka pobuna sirotinje koja prije ništa nije imala
Imanje kao i duhovnost poljem iluzije aposolutno vlada
Moć koja leži u tijelu, sirotica nikad nije osjećala
Jer srami se svojeg naličja, životinja stada
Da odraz svoj rugobni zrcalu bi ukrala
U dogmu imanja ili duha stalno upada





Natrag u školicu

Savršeno jednaki u klupama smo sjedili
I nismo ruke dizali, samo smo slušali
Nismo sa sata bježali nit smo razmišljali
Samo smo lijepo sjedili i u prazno gledali
Krasno smo se ”educirali” i finesirali
Postali časni građani dobro profitirali
Od početka nismo baš puno analizirali
A i nismo trebali, u školi smo diplomirali
Papire smo skupili, na vrh se teleportirali
Jednaki po jednakosti, različite negirali
Prosjek smo sagradili i po sebi definirali
Demokraciju smo tako konstruirali
I školstvo u još jednakije reformirali
Ni slučajno nismo jake deformirali
Malo jugo socijalizma preparirali
U sobu sa Tuđmanom ga pozicionirali
Sve u službu prosjeka modificirali
Posao apsolutno svima podjelili
Svinjare za profesore pozicionirali
Insitucije u farme preuredili
I opet u školicu smo krenuli
Šestare i pisanke smo kupili
Nismo danas ništa pisali
Nit smo ruke dizali
Samo smo lijepo sjedili
I u prazno piljili


Njezino veličanstvo pustinja


Probudih se u pustinji, toj kraljici ništavila
Bez novca, auta, bez olokve i papira
Rojalnost njena odavno sve je rijeke popila
Povukla je i mene u svoje dine mira
Naučila me da sam rođen bez krila
I da let duše nešto je što rijetke bira
U vrelom dvoru, vojska pijeska njena je sila
Moje zrnce dio je nje i ona me maskira


Kroz fatamorgane i gradove pale me vodi
Gdje sve prošlo nije gotovo a sve novo se nije razvilo
Kaže mi, sam i smiren u dubine moje hodi
Iako bi ti društvo i imanje više godilo
Oči svoje i srce utrni da zvijezda u tebi se rodi
Misiš da bi te bogatstvo i ushićenje preporodilo?
Dublje kroči, uzduž elipsa mojih dina odi
Odbaci sve maske i ušuti dok se dijete u tebi pustinjom nije ovilo